U utorak, 24. ožujka 2015., u velikom predvorju Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu svečano je otvorena izložba Moj komadić zemlje Kad je priroda suradnik – priče 14 poljoprivrednika iz Hrvatske. Nakon ukupno 14 gradova diljem Hrvatske u kojim je ova izložba gostovala, ovo je njezino poslijednje izlaganje čime ujedno i završava projekt „Najdraža mjesta –  Umreženi trening za podršku održivom ruralnom razvoju u Hrvatskoj”.

Otvorenju izložbe prethodio je stručni seminar Moj komadić zemlje - Rezultati projekta, izazovi ruralnog razvoja i moguća rješenja koji je okupio pedesetak uzvanika vezanih većinom uz sektor zaštite prirode i poljoprivrede. Seminar je započeo izlaganjem Marije Martinko koja je predstavila rad i rezultate projekta „Najdraža mjesta –  Umreženi trening za podršku održivom ruralnom razvoju u Hrvatskoj”. Njezino izlaganje pratila je prezentacija Tatjane Ordanić, poljoprivrednice iz projekta, koja je opisala rad na svojem imanju „Vilin šapat“ i navela najčešće administrativne i zakonodavne prepreke na koje nailazi u svom radu. Iris Beneš iz Brodskog ekološkog društva govorila je o važnosti zajedničkih pašnjaka na poplavnom području rijeke Save kao mjestima očuvanja bioraznolikosti putem tradicijskog načina pašarenja. Roman Ozimec istaknuo je kako je agrobioraznolikost dio bioraznolikosti te da njezino očuvanje ovisi o tradicionalnoj poljoprivredi  zbog čega je za ovaj tip ljudske djelatnosti unutar zaštićenih područja potrebna jača potpora. Goran Gugić govorio je o važnosti tradicijske poljoprivrede kao ekološkog procesa unutar Parka prirode Lonjsko polje i o uspjesima i preprekama u suradnji s poljoprivrednicima unutar Parka, a Gordan Lukač o problemu zaraštanja unutar Nacionalnog parka Paklenica, ostvarenim inicijativama vračanja tradicionalnog stočarstva i poljoprivrede na pojedinim lokacijama Parka te o monitoringom utvrđenim pozitivnim promjenama bioraznolikosti. U završnom dijelu seminara bilo je riječi o dostupnim oblicima podrške malih poljoprivrednika i mogućim modelima financiranja. Wolfgang Suske iznio je nekoliko primjera zemalja članica EU u kojima je ostvarena podrška lokalnih tržišta i tradicijske poljoprivrede. Koje sve institucije u Hrvatskoj imaju ulogu podržati razvoj tradicijske poljoprivrede, te gdje i zbog čega najčešće dolazi do potreškoća u realizaciji ovakvih projekata, objasnio je Miljenko Ernoić, aSonja Karoglan Todorović je za kraj seminara u kratkim crtama predstavila mogućnosti financiranja kroz Program ruralnog razvoja 2014-2020.

Državni zavod za zaštitu prirode

Čuvari bioraznolikosti

Iako se često zaštićena područja doživljavaju kao mjesta koja čovjek nije taknuo, čak trećina hrvatskog dijela mreže Natura 2000 su površine vezane uz poljoprivredu, ali je njihova bioraznolikost ugrožena ili intenzivnom poljoprivredom ili nestankom poljoprivrede. Primjerice, danas na Biokovu živi tek četiri posto stoke u odnosu na broj prije stotinjak godina, a sa stokom su nestali i bjeloglavi supovi, vrsta sove, divlji golub, mnogi insekti.

"Nisam nikad razmišljala da ću ikada raditi ovo što sada radim. Bila sam zadovoljna i poslom i životom, radila sam u udruzi SLAP i živjela u gradu. U sklopu projekta o ekopoduzetništvu često sam dolazila u okolicu Požege. Jednom mi je netko pokazao imanje koje se prodavalo. Imanjem teče potok, taj mi se potok uvukao u misli i na kraju sam kupila imanje", opisuje Tatjana Ordanić, vlasnica OPG-a Vilin šapat u požeškom Roman Ozimec: Iako se zaštićena područja često doživljavaju kao mjesta koja čovjek nije taknuo, čak trećina hrvatskog dijela mreže Natura 2000 su zapravo formalno poljoprivredne površine, ali je njihova bioraznolikost ugrožena intenzivnom poljoprivredom ili nestankom poljoprivredeMarkovcu, na samoj granici s Parkom prirode Papuk, kako je gradski život zamijenila poljoprivredom.

Imanje koje je kupila bilo je neobrađivano dvadesetak godina i zaraslo u šikaru toliko da se do potoka nije moglo ni proći. "Kupila sam mačetu i krenula krčiti šikaru, zatim sam kupila i kosu i tako raskrčila prve kvadrate. U samo pet vikenda podigli smo vrt, posadili jagode, kupine, maline, ribizle, staru sortu vinove loze kojoj ne treba prskanje, zatim i ljekovito bilje i to sve iz biodinamičkog sjemena", opisuje Ordanić koja je odmah krenula u postupak ekološkog nadzora.

"Već tada, 2009. godine, krenula sam skupljati ljekovito bilje kojeg na imanju raste mnoštvo. Naime, Papuk ima 25 posto flore cijele Hrvatske, riječ je o bioraznolikošću izrazito bogatom području. Stručnjaci su mi, međutim, savjetovali da ne sadim odmah ljekovito bilje na svojoj zemlji, već da prvo posadim zob da se zemlja očisti, a potom faceliju koja prihranjuje tlo, guši korov i izvrsna je pčelinja paša. Tek zatim sam posadila kamilicu", kaže Ordanić kojoj je sljedeća želja pretvoriti svoje imanje u eko selo.

Na putu ekološke poljoprivrednice isprječuju joj se često besmislena pravila. Tako primjerice njen suprug na istom imanju ima otvoren drugi OPG i bavi se pčelarstvom, a OPG-ove ne mogu spojiti jer bi inače ugrozili ekološki certifikat.



"Na istom imanju možete uzgajati i ekološki i konvencionalno kukuruz na parcelama jednu uz drugu, međutim, ne možete konvencionalno uzgajati pčele, a ekološki nešto drugo jer gubite eko znak. Prelazak na ekološko pčelarstvo je pak preskup, za svaku košnicu treba između tri i pet kilograma voska, a samo jedan kilogram ekološkog voska košta 150 kuna", opisala je Ordanić svoja iskustva na jučer održanoj konferenciji "Moj komadić zemlje - Rezultati projekta, izazovi ruralnog razvoja i moguća rješenja", završnoj aktivnosti projekta "Najdraža mjesta – Umreženi trening za podršku održivom ruralnom razvoju u Hrvatskoj".

Ordanić je jedna od 14 poljoprivrednika koji žive i rade u hrvatskom području europske ekološke mreže Natura 2000, a koji su kroz fotografije Marka Vrdoljaka predstavljeni na izložbi pod nazivom "Moj komadić zemlje - Kad je priroda suradnik" koja je kroz godinu dana proputovala cijelu Hrvatsku, a jučer je otvorena u Tradicionalna poljoprivreda i stočarstvo u brojnim zaštićenim područjima u Hrvatskoj zapravo čuvaju bioraznolikost, što pokazuju primjeri Parka prirode Lonjsko polje, pašnjaka Gajna, Parka prirode Biokovo i Nacionalnog parka PaklenicaNacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu.

H-alter

********************************

Sloboda na barikadi prirode

Autor: Mladen Iličković

Trostruko se klanjam ljudima koji znaju proizvesti hranu, pogotovo ako to čine na prirodi prijateljski način. Prvo zato jer sam gradsko dijete pa sam odrastao bez učenja vještina plijevljenja vrta i nadijevanja kobasica pa nekako ispada da ovisim o proizvođačima. Drugo zato jer se divim ljudima koji pošteno žive od svojeg rada a ne od šprehe. Treće zato jer volim jesti pa oni koji hranu stvaraju meni priušte mnogo užitka. Zapravo ti ljudi nisu hrabri samo zato što su u ovoj zemlji pošteni proizvođači endemska ugrožena vrsta već se nepredvidive prirode ne boje ali je ipak poštuju jer ih hrani.

Otisnuti se prema slobodi

Jedna od tih ljudi je Tatjana Ordanić koja je napustila svoj posao agronomke u Osijeku i otišla živjeti u gustu šikaru zapuštenog imanja u Požeškom Markovcu: „Je, istina je to je više nego hrabro“, rekla mi je u predvorju Nacionalne i sveučilišne biblioteke u Zagrebu gdje je do 14.4. postavljena izložba fotografija Moj komadić zemlje, „no osjećaji su krasni, divni i ne bih se više mijenjala niti za jedan grad. Osijek je moj rodni grad i ja ga obožavam ali što tamo mogu doživjeti ali osjećaji koje tamo mogu doživjeti i kako to mogu doživjeti, to zaista ne bih mijenjala.“ I jedan drugi poljoprivrednik, suradnik prirode, vinogradar i vinar Ante Ivčević s Visa osjeća se moćno u svojem vinogradu:“ U vinogradu treba 24 sata raditi, tako se kaže. U svakom poslu treba biti predan, treba biti cijeli život tu da sve znate, pogotovo oko loze. Priču o vinu sam naučio od svojeg nonota i oca i sad bih to htio prebaciti na svoju djecu ako se može. No živimo u modernom vremenu i oni su puno na internetu tako da je to sve danas lutrija hoće li se netko prihvatiti tog posla.
Postoje iznimni ljudi

I dobro, mogu osjetiti hrvatski jal i pitanje. Po čemu su ti ljudi iznimni da ih ističeš? Tatjana je iznimna zato što je prokrčila 4 od 15 hektara zemlje: Uzeli smo i nešto zemlje u najam, tako da uzgajamo kamilicu na nekih 7 hektara. Pokušavao nešto s povrćem i bobičastim voćem a kako smo u tim šikarama našli puno starih sorta jabuka, krušaka, šljiva i mušmula… tako da je to zaista jedno obilje biljnog svijeta koje se može komercijalno iskoristiti a opet ljepota je tolika i za dušu i za oko i za sva osjetila.

A Ante je spasio jednu staru sortu vinove loze: Uzeo sam s Palagruže staru sortu vinove loze palagružonke, čiji je jedini trs ostao od jednog propalog vinograda benediktinaca, kako bih je sačuvao. Meni je otac pričao da su je ljudi prije donosili ovamo (na Vis) i sadili u te škrte zemlje, pogotovo kad je došla filoksera. Tako se javila ideja da pokušam doći do tih plenki, kalemim ih u svojem vinogradu i na taj način spasim tu sortu od izumiranja. Preko jednog ribara i svjetioničara na Palagruži sam došao do tih plenki, kalemio ih, i kad je rodilo, kad sam kušao, imalo mi je specifičnu aromu koja daje na mandarinu! Prije je bilo puno više sorata, oko 200 u Dalmaciji. Sad smo ostali na 20,30. Postoje sorte koje su pokrile cijeli svijet cabernet, sauvignon i chardonay ali mi imamo svojih sorata koje se mogu oduprijeti toj proizvodnji ali u malim količinama.

Učiti od boljih

Dakle to su ljudi od kojih bi trebali učiti svi. Učiti kako se zaštita prirode i poljoprivreda ne trebaju gledati preko barikade već mogu ići ruku pod ruku. Štoviše oni su u nekim dijelovima Hrvatske ovisne jedna od druge, a aktivističkim mi je žarom pričala Irena Beneš iz Brodskog ekološkog društva, mi radimo na poplavnim pašnjacima uz Savu gdje je ispaša i tradicionalna poljoprivreda apsolutno nužna da bi se držale pod kontrolom invazivne biljne vrste. To je amorpha fruticosa (čivitnjača)  koja se širi poplavama. Istraživanja su dokazala da je jedini efikasni način borbe protiv toga paša i gaženje. Možete to mehanički ukloniti ali ako nemate ispašu trošite uzalud ogromna sredstva. Ta amorpha guši sav biljni svijet na tim područjima. Sve te ugrožene biljke i vrste su kamenčići u jednoj velikoj slici, bez njih gubimo mrjestilišta za ribe, hranilišta za ptice, gubimo hranu za leptire i pčele, a time je manje i oprašivanja biljaka pa su manji prinosi.

Bi' će dobro, bi' će dobro

Moj komadić zemlje postavljen je po 15. put u NSB-u nakon što je obišao cijelu Hrvatsku a uskoro će i u Brisel. Cilj projekta je bio da se pokaže da su poljoprivrednici ključni za održavanje Natura 2000 zaštićenih područja www.natura2000.hr . Ljudska djelatnost je neophodna za održanje zaštićenih staništa i vrsta i oni je obavljaju kroz neintenzivnu poljoprivrednu djelatnost. Svih 14 prikazanih poljoprivrednika s izložbe živi i radi unutar zaštićenih Natura 2000 područja. Dio projekta su i intervjui s njima objavljeni u knjižici koja prati brošuru o izložbi. S njima je razgovarala Marija Martinko koja je odradila ovaj projekt: Imali su priliku, koliko god su sramežljivi, reći što ih brine i što ih veseli, pozitivne i negativne strane poljoprivrede i kako se u posljednjih 30 godina poljoprivreda mijenja. Naš je glavni cilj bio djelovati na svijest javnosti o važnosti poljoprivrede u zaštiti prirode. Ono što im je zajedničko, iako su iz svih dijelova Hrvatske, je sloboda da mogu odlučivati u radu i načinu svojeg života, da su neovisni. Njih veseli ta suradnja s prirodom, to je odnos poštovanja u kojem osjećaju da im priroda to vraća. Ono što ih najviše brine je nedostatak potpore lokalne zajednice, teškoće u pozicioniranju na tržištu i administrativne prepreke.

No te brige na tim se ljudima ne vide. A Ante zna i zašto: Nikad ne gledam lošije, nego uvik „Bi' će dobro, bi' će dobro.“ i gotovo. To me otac naučio.

HRT