Dolazeći svakog vikenda na imanje, osjećala sam se kao nikada ranije, nigdje.
Godinama sam planinarila, svaki drugi vikend hodala po brežuljcima, brdima, planinama - od Francuske, Slovenije, Slovačke, Rumunjske pa do centralne Turske.

Hodočastila sam na mnoga sveta mjesta raznih religija svagdje osjećajući jednako Jednog, osjećajući se kao kod kuće, bliska samoj Sebi i cjelokupnoj Kreaciji. Ali nigdje tako, kao u šikarama i šumama Požeškoga Markovca!

A onda, u ljeto 2010. Godine konačno sam pristala pročitati „Anastaziju“ Vladimira Megrea. Nevjerojatno! Tamo je bio opis i definicija imanja na rodnoj zemlji, točno onako kako sam to osjećala cijelim svojim bićem, od svog prvog spuštanja kroz kupine i draču na potok. A i mnogo toga je nastalo/dogodilo se kao što je opisano u Anastazijinim knjigama, ali.... prije nego što sam ih uopće i pročitala. Svemir je opet djelovao!
 
A „VILIN ŠAPAT“?
Dođite, i...... osluhnite!



Podjeli članak

Submit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to StumbleuponSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn

Linkovi

Podijelite

Submit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to StumbleuponSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn